Prema Gray (2010), socijalne priče sastoje se od tri dijela:

• uvodni dio – jasno identificira temu;
• središnji dio – daje važne detalje;
• zaključak – sažima priču i podržava glavnu poruku.

Svaki dio sastoji se od triju tipova rečenica (Gray i Garand, 1993; Reynhout i Carter, 2006; Hutchins, 2012):

1. Deskriptivne rečenice – činjenične i objektivne rečenice koje opisuju socijalnu situaciju kroz važne socijalne znakove i daju informacije što se događa za vrijeme ciljanog događaja (tko, što, gdje). Primjer deskriptivne rečenice je: „U našoj školi ima mnogo prostorija.“
2. Direktivne rečenice – daju informaciju o prikladnom bihevioralnom odgovoru pojedinca, tj. informaciju kako se treba ponašati u određenoj situaciji, što pojedinac treba ili kako će pokušati raditi. Primjer direktivne rečenice je: „Kad ja stignem, pokušat ću stati na kraj reda.“
3. Perspektivne rečenice – točno prikazuju i opisuju kako se drugi osjećaju, što misle i znaju o nekom događaju ili djetetovu ponašanju, te opisuju osjećaje i odgovore onoga za koga se priča radi i okoline u ciljanoj situaciji. Primjer perspektivne rečenice je: „Mnogi ljudi misle da su iznenađenja zabavna.“

Ponekad se u priču uvode i kontrolne rečenice pomoću kojih se razvijaju strategije koje pomažu osobi da upamti što treba činiti ili kako shvatiti situaciju. Njih obično predlaže i napiše samo dijete te mogu uključivati djetetov poseban interes. Primjerice, ako je dijete jako zainteresirano za tramvaje, a pokazuje teškoće pri čekanju u redu, tada bi primjerena kontrolna rečenica bila: „Kad je na semaforu crveno, i tramvaji trebaju čekati u redu.“ Naknadno su dodane još afirmativne i kooperativne rečenice – afirmativne objašnjavaju značenje okolnih rečenica, dok kooperativne objašnjavaju što će druge osobe učiniti da pomognu onima za koje je pisana socijalna priča.

Za neke skupine, primjerice osobe sa PSA-om koje imaju poteškoća s teorijom uma (Greenway, 2000), korisne su perspektivne rečenice. Upravo se njima objašnjava perspektiva drugih ljudi te im se tako pomaže da razumiju namjere, želje, vjerovanja i znanja okoline.

Postoje preporuke o idealnom omjeru rečenica u socijalnoj priči, a one podrazumijevaju javljanje jedne ili nijedne direktivne rečenice na dvije do pet deskriptivnih, perspektivnih i kontrolnih rečenica (Gray i Garand, 1993). No, s razvojem socijalnih priča mijenjao se i spomenuti omjer rečenica kako bi se utvrdilo koje rečenice najviše doprinose uspješnosti (Hutchins, 2012). Prema novijim istraživanjima, rečenice u socijalnim pričama moraju odgovarati izračunu kojim ukupan broj deskriptivnih, perspektivnih, afirmativnih i kooperativnih rečenica podijeljen s ukupnim brojem direktivnih i kontrolnih rečenica nije manji od dva ili je jednak dva (Gray, 2010), te se većina pridržava ovog omjera prilikom pisanja socijalnih priča.

Kad je u pitanju duljina socijalne priče, na samom početku njihova razvoja Gray i Garand (1993) preporučili su da priče imaju od dvije do pet kratkih rečenica, međutim, i te su se smjernice mijenjale jer se pokazalo da su ponekad duže priče nužne kako bi se pružile informacije o tome tko je uključen u određenu situaciju, što se događa,  gdje se događa i zašto (Hutchins i Prelock, 2006).