Jasmina Ivšac Pavliša

„Život je više od traženja kolača.“
(Light, Parsons & Drager, 2002; str. 187)

RIJEČ-DVIJE PRIJE POČETKA

Udžbenik Potpomognuta komunikacija kao metoda rane intervencije jedan je od ishoda projekta Izgradnja nacionalnih kapaciteta za primjenu potpomognute komunikacije kao metode rane intervencije za djecu s razvojnim odstupanjima/teškoćama od 0. do 8. godine koji se provodio od listopada 2016. do listopada 2018. godine na Edukacijsko-rehabilitacijskom fakultetu, a u suradnji s Uredom UNICEF-a za Hrvatsku.

Sve su brojnija djeca rane dobi koja ne mogu komunicirati na uobičajen način i/ili nedovoljno razumiju jezik, zbog čega se njihove obitelji istodobno suočavaju s činjenicom da se razvoj  djeteta ne odvija očekivano, ali i s izazovima komunikacije u različitim okruženjima, s različitim komunikacijskim partnerima i za različite svrhe. Djeca rane dobi koja ne mogu ostvariti svoje komunikacijske potrebe pomoću govora i/ili nedovoljno razumiju jezik imaju složene komunikacijske potrebe, zbog čega je izrazito važno razumjeti koncept rane intervencije, intervencijske mogućnosti te cijeloj obitelji osigurati pravovremenu i primjerenu stručnu podršku. Usluge koje se nude za djecu rane dobi i nadalje se često temelje na zastarjelom, medicinskom modelu i/ili su na tržištu dostupni oblici podrške koji nisu zahtjevni za provedbu, te su roditelji suočeni s čitavim spektrom ponude intervencija (Bohaček, Ivšac Pavliša i Ljubešić, 2018). Potpomognuta komunikacija kao intervencija koja podrazumijeva jačanje komunikacije alternativnim sredstvima ili pojačavanjem postojećih danas se rapidno razvija.

Prema analizi metodološki kvalitetnih istraživanja metode potpomognute komunikacije pripadaju ili znanstveno utemeljenim oblicima podrške ili intervencijama u prodoru (National Standards Report, 2015). Prema aktualnom pregledu znanstveno utemeljenih intervencija potpomognuta komunikacija nalazi se među znanstveno utemeljenim oblicima podrške (Steinbrener i sur., 2020). Potpomognuta komunikacija kao pristup koji se u svijetu razvija u trajanju jednog prosječnog životnog vijeka u nas se koristi u fragmentima, kod samo određenih populacija (npr. djeca s motoričkim teškoćama) ili se često razumije na specifičan način koji ograničava njezinu učinkovitost. Potpomognuta komunikacija od obitelji korisnika zahtijeva njezino razumijevanje i kontinuiranu upotrebu u svakodnevnim situacijama jer slijedi koncepte usvajanja komunikacije i jezika u značenjskom i prirodnom kontekstu. U zadnje vrijeme te su mogućnosti značajno porasle zbog tehnološkog napretka visokospecijaliziranih, ali i osnovnih komunikacijskih tehnologija. Međutim, zbog nepostojećeg sustava financiranja asistivne tehnologije, koja je namijenjena poticanju komunikacije, nedostatka učinkovitog modela pružanja usluga potpomognute komunikacije u sustavima rane intervencije i nedostatka podrške stručnjacima koji pružaju usluge rane intervencije, djeci kojoj su te usluge potrebne, one su često nedostupne ili ograničene (Binger i sur., 2012). 

Usto, i dalje postoje uvjerenja da će upotreba grafičkih simbola, manualnih znakova ili asistivne tehnologije usporiti razvoj govora, no isti stav je odbačen u znanstvenoj zajednici (Romski i Sevcik, 2005). Korisnikom potpomognute komunikacije, odnosno djetetom sa složenim komunikacijskim potrebama, smatra se svako dijete koje se tijekom života susretne s komunikacijskim teškoćama ili nemogućnošću komunikacije na uobičajen način. U Hrvatskoj ne postoje istraživanja o broju djece kojima je potreban neki oblik potpomognute komunikacije. Prema izvješću Office of the Communication Champion (OCC) (2011), od ukupnog broja djece kojoj je potreban neki oblik potpomognute komunikacije, 10 % ih treba visokotehnološke uređaje za potpomognutu komunikaciju. Prema postocima djece koja trebaju neki oblik potpomognute komunikacije, okvirno se procjenjuje da u Hrvatskoj ima 4346 takve djece (Preporuke za unapređenje usluga i pristupa potpomognutoj komunikaciji i asistivnoj tehnologiji za najmlađu djecu, 2019).

Čekanje da se govor razvije prirodnim putem ili usmjeravanje intervencijskih ciljeva isključivo na razvoj govora i pravilnog izgovora u većini slučajeva ne rezultira poboljšanjem u području komunikacijskih i jezično-govornih sposobnosti. Stoga je veoma važno djetetu rane dobi, koje odstupa u razvoju komunikacije i jezika, pružiti jedan ili više odgovarajućih modaliteta potpomognute komunikacije kako bi imala prilike ostvarivati svoje potrebe i želje. Iako je tema potpomognute komunikacije posljednjih godina aktualna u Hrvatskoj, a asistivna tehnologija sve dostupnija, spomenuti trend često ne prate primjerena teorijska i praktična znanja o potpomognutoj komunikaciji. 

Ovaj udžbenik obuhvaća ključne informacije koje će omogućiti (budućim) stručnjacima da bolje razumiju i implementiraju opisane oblike potpomognute komunikacije u svakodnevni rad s djecom rane dobi i njihovim obiteljima. Udžbenik je prvenstveno namijenjen studentima diplomskog studija logopedije i edukacijske rehabilitacije kao i stručnjacima čiji je rad usmjeren na pružanje podrške za djecu rane dobi koja imaju složene komunikacijske potrebe i njihove obitelji (logopedima, edukacijskim rehabilitatorima, psiholozima, radnim terapeutima i ostalim stručnjacima koji su u kontaktu s djecom rane dobi).

U visokoškolskom obrazovanju unatrag nekoliko godina postoje predmeti usmjereni na temu potpomognute komunikacije i asistivne tehnologije (ovdje možete vidjeti poveznice na studij logopedije, rehabilitacije i poslijediplomski specijalistički studij), no spomenute sadržaje ne prati literatura na hrvatskome jeziku. Udžbenik naziva Potpomognuta komunikacija kao metoda rane intervencije obuhvaća kritički odabrane tekstove koji će poslužiti kao temelj za usvajanje osnovnih kompetencija iz područja potpomognute komunikacije. Nadalje, cilj je udžbenika produbiti razumijevanje potpomognute komunikacije kao intervencijske metode u djece rane dobi te potaknuti različite stručnjake na promišljanje o potrebama korisnika i primjeni novih ideja i rješenja. Sadržaj udžbenika ujedno može: 1) doprinijeti povećanju prepoznatljivosti potpomognute komunikacije, kako u stručnim krugovima, tako i u svijesti opće javnosti i obitelji osoba s teškoćama u razvoju; 2) poslužiti kao putokaz donositeljima odluka i predstavnicima vlasti na lokalnoj, regionalnoj i nacionalnoj razini za stvaranje društvenih okvira koji će osigurati uvjete za ostvarivanje temeljnog ljudskog prava – prava na komunikaciju.

Literatura

Bohaček, A. M., Ivšac Pavliša, J., i Ljubešić, M. (2018). Routine based intervention in the context of group sessions with families. Logopedija, 8 (1), 6–12.

Binger, C., Ball, L., Dietz, A., Kent-Walsh, J., Lasker, J., Lund, S., McKelvey, M. i Quach, W. (2012). Personnel roles in the AAC assessment process. Augmentative and Alternative Communication, 28 (4), 278–288.

Light, J.C., Parsons, A.R., & Drager, K.D.R. (2002). “There’s more to life than cookies”: Developing interactions for social closeness with beginning communicators who require augmentative and alternative communication. U: J. Reichle, D. Beukelman, & J. Light (Eds.) Exemplary practices for beginning communicators: Implications for AAC (str. 187-218). Baltimore, MD: Brookes.

National Autism Center (2015). National standards reports. National Standards Project – findings and coclusions: Addressing the needs for evidence-based practice guidelines for autism spectrum disorders. Randolph, MA: Author. 

Romski, M. i Sevcik, R. A. (2005). Augmentative communication and early intervention: Myths and realities. Infants & Young Children, 18 (3), 174–185.

Steinbrenner, J. R., Hume, R. Odom, S. L., Morin, K. L., Nowell, S. W. , Tomaszewski, B., Szendray, S., McIntyre, N. S., Yücesoy-Özkan, S. & Savage, M. N. (2020). Evidence-based practice for children, youth, and young adults with Autism. The University of North Carolina at Chapel Hill, Frank Porter Graham Child Development Institute. National Clearings house on Autism Evidence and Practice Review Team.