Učenjem, odnosno usvajanjem znakova, razvija se rječnik. Zbog velikog potencijala preslikavanja oblika i značenja znaka, povećava se i mogućnost „lakšeg“ usvajanja ikoničkih znakova. Kada bi to bio slučaj, onda bi djeca visoko ikoničke znakove usvajala daleko ranije od arbitrarnih, proizvoljnih znakova.

Međutim, istraživanja su pokazala da ikonički znakovi nisu osobito zastupljeni u najranijim rječnicima (prema Chen Pichler, 2012). Umjesto da se određuje ikoničnošću, sadržaj rječnika za djecu koja su izložena znakovanju organiziran je oko semantičkih kategorija tipičnih za usvajanje prvog jezika. Prvi znakovi pretežno su imenice i odnose se na pojmove za hranu (npr. mlijeko, keks), članove obitelji (npr. mama, tata, dijete), imena životinja (npr. pas, mačka), odjevne predmete (npr. cipela, kapa) i pozdrave. To bi značilo da istim pojmovima treba izlagati dijete kojemu se nude manualni znakovi u potpomognutoj komunikaciji, a u skladu s kronološkom i mentalnom dobi te njegovim interesom.  

Za razliku od izloženosti prirodnom znakovnom jeziku, kada djeca u dobi od dvije godine počinju razvijati morfološke i sintaktičke procese u nacionalnom znakovnom jeziku, a usporedive onima u govornom jeziku, kod izoliranih manualnih znakova u potpomognutoj komunikaciji takvih procesa nema. Međutim, moguće je kombinirati znakove u višečlane iskaze, što se može vidjeti u sljedećim primjerima (Slike 6, 7 i 8).

Navedeni primjeri (Slike 6, 7 i 8) primjeri su pričanja priče odnosno čitanja slikovnice, gdje se, uz govoreni jezik popraćen manualnim znakovima, potiče svijest i o pisanoj riječi.