Manualni znakovi kao dio potpomognute komunikacije često se podučavaju prema principu riječ-znak-riječ ili znak-riječ-znak. Primjerice, kad dijete pokaže prstom na novi predmet, odrasla osoba izgovori naziv predmeta (npr. svjetlo), pokaže mu znak (SVJETLO), a zatim ponovno izgovori naziv predmeta (svjetlo). Ovakav multimodalni način poticanja olakšava i potiče govornu produkciju kod djece koja ne govore ili govore vrlo malo (Schlosser i Wendt, 2008; prema Dunst i sur., 2011).
Često je u početku podučavanja potrebna tjelesna podrška djetetu prilikom izvođenja znaka, posebice ako su u pitanju djeca koja imaju teškoća s imitacijom (npr. djeca sa PSA-om) ili imaju motoričkih teškoća (npr. djeca s cerebralnom paralizom). Primjerice, odrasla osoba na sebi pokaže znak JESTI, zatim oblikuje šaku i pokret djetetovom rukom na njemu, a zatim ponovno pokaže znak na sebi. Nagrađivanje svakog djetetova pokušaja u početku učenja za njega je poticajno, a kasnije se sve više smanjuje i nagrada postaje sama razmjena informacija/komunikacijski pokušaj.
U početku učenja dijete (i njegovu obitelj) podučava se znakovima koji su za njega bitni i u njegovu su području interesa (primjerice, omiljena igračka, životinja, hrana, aktivnost) jer to osigurava djetetovu motivaciju, ali i motivaciju obitelji. Znakovi se podučavaju jedan po jedan ili najviše dva do tri odjednom, pa se čeka da ih dijete usvoji prije uvođenja novih. Podučavanje manualnim znakovima ne događa se izolirano, već se znakovi koriste u svakodnevnim djetetovim rutinama (hranjenje, kupanje, odlazak u park, itd.), ritualima, igri i različitim aktivnostima. Učenje kroz rutine i svakodnevne situacije omogućuje djetetu povezivanje s onim što mu je već poznato te time i brže učenje te svladavanje novih vještina (Bohaček, 2017). Pritom je iznimno važna podrška okoline (roditelja, braće/sestara, šire obitelji, odgojitelja, stručnih suradnika u predškolskim ustanovama, drugih stručnjaka koji rade s djetetom). Kontinuirano korištenje znakova u različitim situacijama i na različitim mjestima s različitim ljudima omogućuje djetetu generalizaciju i učvršćivanje dotad naučenog. To znači da se podučava i pruža potpora u poticanju ne samo djetetu, već i njegovim roditeljima, drugim članovima obitelji, odgojiteljima te stručnjacima koji su uključeni u poticanje djeteta (neovisno o struci – logopedi, psiholozi, edukacijski rehabilitatori, radni terapeuti, fizioterapeuti, itd.) u okviru obitelji usmjerenog pristupa (više u Guralnick, 2011.; Ljubešić, 2012.; prema Bohaček, 2017). Istraživanja su pokazala da roditelji imaju ključnu ulogu u djetetovu jezičnom razvoju te da uspješna implementacija potpomognute komunikacije podrazumijeva snažnu i neprekidnu roditeljsku posvećenost (Angelo, 2000; Golbart i Marshall, 2004; prema Glacken i sur., 2018). Također, pokazalo se da osobe s intelektualnim teškoćama češće koriste manualne znakove u formalnoj komunikaciji (npr. tijekom podučavanja jezika) s učiteljima i ostalim zaposlenicima ustanova koji dolaze u izravan doticaj s njima, ako i oni sami koriste manualne znakove (Rombouts i sur., 2017, 2017; prema Romobuts, Maes i Zink, 2018). Dosadašnja istraživanja podudaraju se i s izvještajima logopeda koji ističu da modeliranje može olakšati implementaciju potpomognute komunikacije (Johnson i sur., 2006; Rombouts i sur., 2017; prema Romobuts i sur., 2018).