Većina istraživanja koja su uspoređivala korištenje manualnih znakova i tehnika potpomognute komunikacije uz pomagala (Tincani, 2004; Vignes, 2007; Ziomek i Rehfeldt, 2008; Gregory i sur., 2009; Ringdahl i sur., 2009; Van der Meer i sur., 2012; Winborn-Kemmerer i sur., 2010; Curtis, 2012; prema Gevarter i sur., 2013) pokazala su tek neznatnu prednost korištenja potpomognute komunikacije uz pomagala nad manualnim znakovima kod nekih sudionika kad je u pitanju zahtijevanje, dok se kod drugih sudionika pokazala podjednaka korisnost, a nejasna korist u gotovo zanemarivom broju slučaja.

Pri odabiru manualnih znakova kao optimalnog oblika potpomognute komunikacije treba uzeti u obzir mnogo čimbenika: opće znanje, jezično znanje, vještine motoričke imitacije, preferencije pojedinog korisnika, održavanje sustava potpomognute komunikacije, generalizacija naučenog i sl. Neka istraživanja eksplicitno govore o poželjnim pretpostavkama za uspješno podučavanje manualnim znakovima osoba/djece s teškoćama. Prvenstveno su to motoričke mogućnosti (dobra motorička kontrola) kako bi osoba proizvela razumljive manualne znakove te komunikacijski partneri koji će moći razumjeti što je osoba pokazala znakom (Stasolla i sur., 2016).