Izvorno razvijena s ciljem osiguravanja alata za jezičnu proizvodnju osobama s teškoćama u govoru (cerebralna paraliza, primjerice; Zangari, Lloyd i Vicker, 1994), potpomognuta je komunikacija krajem 80-ih i početkom 90-ih godina prošloga stoljeća počela prodirati u područje intervencija za osobe s poremećajem iz spektra autizma (u nastavku PSA-om). Prema suvremenoj literaturi u intervencije za poticanje osoba sa PSA-om integriraju se četiri različita sustava potpomognute komunikacije: komunikacija pomoću manualnih znakova, komunikacija pomoću grafičkih sustava, komunikacija putem razmjene slika (PECS; kratica za engl. Picture Exchange Communication System; Bondy i Frost, 1998) i komunikacija pomoću uređaja koji ima mogućnost sinteze govora (engl. speech-generating devices; Wegner, 2012).

Otisnuti grafički simboli [*] umetnuti u komunikacijsku knjigu ili komunikacijsku ploču i komunikacija putem razmjene slika (PECS) (Wendt, 2009) pripadaju skupini prethodno spominjanih niskotehnoloških sredstava jer za njihovu upotrebu ne treba elektronički uređaj. Upotreba grafičkih simbola temelji se na pokazivanju simbola s ciljem ostvarivanja komunikacijske funkcije, primjerice u različitim komunikacijskim knjigama, ili na razmjeni, primjerice na početnim razinama u komunikaciji putem razmjene slika (PECS; Bondy i Frost, 1998), gdje pojedinac predaje simbol (fotografiju ili sliku) komunikacijskom partneru u zamjenu za predmet ili aktivnost (Sigafoos, O’Reilly, Ganz, Lancioni i Schlosser, 2007).

[*] Kod osoba koje imaju vrlo nisku razinu simboličkoga razumijevanja (engl. emerging communicator), umjesto grafičkih simbola moguće je koristiti stvarne predmete ili fotografije predmeta u svrhu poticanja osnovnih komunikacijskih funkcija. Grafički simboli mogu postajati složeniji kako korisnik ovladava višim stupnjevima simboličnog razvoja.