Predsimbolička komunikacija odnosi se na metode komunikacije u kojoj se ne koriste izgovorene riječi ili znakovi. Primjeri predsimboličke komunikacije su uobičajene geste, kao što su kimanje/odmahivanje glavom za da/ne i mahanje u znak pozdrava pri dolasku ili odlasku; kao i manje uobičajeni znakovi koji nastaju pokretima tijela, vokalizacijom ili glasanjem i facijalnom ekspresijom. Ti znakovi mogu biti pokreti i geste jedinstveni za pojedinca, a mogu biti i vrlo suptilni, poput podizanja pogleda sa značenjem da, kao što je opisala Ruth Sienkiewicz-Mercer.

Kad pojedinci raspolažu isključivo predsimboličkim sredstvima komunikacije, ograničeni su u mogućnostima izražavanja i može ih razumjeti tek manji broj osoba. Prije nego što dijete nauči govoriti, uglavnom ga razumiju samo braća, sestre i roditelji. Jednako tako, malu djecu koja žive u bolničkom ili institucionalnom okruženju mogu razumjeti samo izravni skrbnici, oni koji se najčešće brinu o njima. Čak i najpredaniji skrbnici često ne mogu razumjeti sve što im dijete pokušava priopćiti bez korištenja riječi. Ako dijete živi u okruženju u kojem nitko od njega i ne očekuje da komunicira, njegovi pokušaji da ostvari komunikaciju mogu proći nezapaženo. Dodatno, ako su djetetovi komunikacijski znakovi jedinstveni ili suptilni, moći će ih razumjeti manji broj osoba i to će biti manje učestalo. 

Informacije o normalnom razvoju govora mogu pomoći da razumijevanju kako se razvijaju jedinstveni komunikacijski znakovi. Prije razvoja govora, dojenčad primarno komunicira pomoću gesti i vokalizacije. Kad skrbnici djetetovu ponašanju pridaju određeno značenje, dijete stvara poveznicu između vokalizacije/ponašanja i događaja koji slijedi. Na primjer, ako dijete za vrijeme hranjenja odguruje hranu ili je izbacuje iz usta, skrbnik može to protumačiti kao znak da je dijete završilo s uzimanjem hrane te prekinuti aktivnost. Skrbnik će najčešće pružati model govorom dok reagira na povezano ponašanje – primjerice, može reći nešto poput ne, završili smo ili gotovo dok prekida aktivnost. Djeca urednog razvoja puno puta čuju govorne modele u paru s određenim radnjama prije nego što nauče izgovarati neku riječ. Kad dijete počinje proizvoditi govor, ono otkriva da je govor učinkovitiji, a komunikativna ponašanja zamjenjuju se govorom i uobičajenim gestama.

Djeca koja ne razvijaju govor također se oslanjaju na primarne skrbnike koji njihovim postupcima pridaju značenje. Na sličan način mogu naučiti da je odgurivanje hrane za vrijeme obroka način da priopće ne, završio/la sam ili gotovo.  Međutim, ako ne mogu oponašati verbalne modele koji označavaju ne, završio/la sam ili gotovo, djeca će nastaviti koristiti predsimbolička ponašanja kad žele prenijeti ovu poruku. Broj poruka koje se prenose neverbalnim komunikacijskim ponašanjima može rasti i postati vrlo složen. Kako broj znakova raste, oni mogu postajati sve jedinstveniji i manje prepoznatljivi nepoznatim osobama.