Top

2.2 Tehnike potpomognute komunikacije bez pomagala

  /    /  2.2 Tehnike potpomognute komunikacije bez pomagala

Tehnike potpomognute komunikacije bez pomagala ili netehnološka komunikacijska sredstva podrazumijevaju tehnike koje ne zahtijevaju upotrebu predmeta, materijala, opreme i uređaja, već se korisnici služe vlastitim tijelom (Wilkinson i Hennig, 2007). Prednost tehnika potpomognute komunikacije bez pomagala je neprestana dostupnost korisniku te mogućnost brzog i učinkovitog prenošenja poruka. Tehnike bez pomagala zahtijevaju određenu razinu motoričkih vještina, a budući da kod brojnih korisnika potpomognute komunikacije postoje teškoće grube i fine motorike, one mogu otežati proizvodnju razumljivih poruka, što predstavlja njihov glavni nedostatak (Millikin, 1997.; Wilkinson i Hennig, 2007). Komunikacijska sredstva koja pripadaju ovoj kategoriji su vokalizacije, govor tijela, geste i manualni znakovi (Millikin, 1997).

Slika na kojoj je prikazan graf podjele: niskotehnološka (slika knjige), visokotehnološka (slika tableta), niskotehnološka bez pomagala (slika 2 šake).
Slika 2. Podjela potpomognute komunikacije s obzirom na različite tehnike (Car, Ivšac Pavliša i Rašan, 2018)

Djeca sa složenim komunikacijskim potrebama često se služe vokalizacijama koje imaju komunikacijsku funkciju. To može uključivati zvukove poput smijanja, plakanja, vikanja, zijevanja i stenjanja, čime se najčešće označava fizičko i emocionalno stanje osobe (Beukelman i Mirenda, 2005). Millikin (1997) ističe kako su vokalizacije koje se proizvode s komunikacijskom namjerom učinkovito sredstvo za brz prijenos jednostavnih poruka. Kad se uparuju s promjenama facijalne ekspresije i govorom tijela, značenje vokalizacija može biti specifično. Primjerice, mrštenje te povlačenje igračaka bliže tijelu učinkovito prenosi poruku da dijete u tom trenutku ne želi dijeliti igračke s drugima. Također, vokalizacije su nerijetko učinkovito sredstvo za prizivanje pažnje komunikacijskih partnera.

Govor tijela odnosi se na ponašanja koja uključuju položaj, odnosno držanje tijela te signale koji se uobičajeno mogu prepoznati i razumjeti kao komunikacijski (npr. naginjanjem prema osobi tijekom interakcije označava se zanimanje za interakciju) (Millikin, 1997). Govor tijela može se koristiti kao samostalna tehnika potpomognute komunikacije bez pomagala.

Geste su neverbalna ponašanja koja uključuju pokrete tijela, facijalnu ekspresiju, držanje tijela i pokrete očima, a koji imaju komunikacijsku ulogu (Beukelman i Mirenda, 2005). Geste mogu biti konvencionalne ili idiosinkratske (Millikin, 1997). Konvencionalne geste uključuju pokrete koji imaju značenje za društvenu zajednicu te je njihovo značenje relativno konkretno, zbog čeka su lako razumljive okolini (npr. kimanje glavom, palac prema gore). Za razliku od konvencionalnih, idiosinkratske geste najčešće mogu prepoznati samo osobe koje poznaju osobu koja ih koristi (npr. određeni znak rukom predstavlja znak za vrstu bombona koje dijete preferira). O ovome će biti više riječi u poglavlju o intervencijama za osobe na razini predsimboličke komunikacije. Ograničenja u upotrebi gesta odnose se na količinu i vrstu poruka koje korisnik može prenijeti. Takve poruke su ograničene na “sada i ovdje”, zbog čega je teško pa čak i nemoguće gestama prenijeti ideje ili se referirati na predmete, ljude i događaje izvan trenutačnog konteksta (Millikin, 1997). Za razliku od gesta, manualni znakovi imaju specifično značenje te se u ranoj dobi najčešće koriste u kombinaciji s drugim oblicima potpomognute komunikacije. Njihovo uvođenje u komunikacijski repertoar djeteta pokazalo se učinkovitim privremenim sredstvom komunikacije kod djece s dječjom govornom apraksijom i jezičnim teškoćama (Čavužić Čajko, Ivšac Pavliša, Feješ i Klasić, 2013). O obilježjima manualnih znakova također će se više govoriti u jednom od sljedećih poglavlja.  

Veličina slova
Visoki kontrast