Mnoge standardizirane procjene uključuju stavke koje zahtijevaju verbalni (npr. imenovanje slika) i/ili motorički (npr. pokazivanje) odgovor. Za korisnike s višestrukim teškoćama potrebno je izmijeniti zadatak ili način odgovora. Standardizirani bodovi ne mogu se koristiti kada se procjene modificiraju, jer su zadaci bitno različiti (Barker, Saunders i Brady, 2012). Procjena treba uključivati elemente dinamičke procjene i druge neformalne procjene (npr. izravno promatranje upotrebe jezika u različitim prirodnim kontekstima) kako bi se dopunili standardizirani podaci procjene.
Način odgovaranja na pojedini zadatak može dati više uvida od toga je li odgovor točan/netočan. Treba nastojati odrediti koliko je neka metoda potpomognute komunikacije motivirajuća te koliki je potencijal za učenje ili korištenje različitih sustava potpomognute komunikacije. Potrebno je usmjeriti se na ono što klijent može učiniti. Postupak procjene može biti zamoran pa je potrebno unaprijed pripremiti potrebne materijale i opremu te je važno izbjegavati procjenu onoga što nije potrebno (Rush i Celling, 2010). Procjena zahtijeva optimalno vrijeme provedbe, provedbu u visokostrukturiranim, ali i nestrukturiranim uvjetima te kroz aktivnosti koje su motivirajuće za dijete (Bruno, 2010.; Federici i Scherer, 2012).
Promišljanje o psihosocijalnim čimbenicima o kojima se govorilo u prošlom odjeljku, a koji utječu na komunikacijske kompetencije nužno je kako bi se u što većoj mjeri izbjegle zablude o stvarnim potrebama i mogućnostima osobe. Primjerice, osoba može izbjegavati kontakt očima i/ili može izgledati kao da uopće ne razumije odnose u komunikaciji, može ostavljati dojam da uopće nije svjesna svoje okoline. U takvim slučajevima, kao i u slučajevima kada su prisutni socijalno neprimjereni oblici ponašanja kao način komunikacije, nužno je postupku procjene dati dovoljno vremena. Treba tražiti uzrok navedenog – procijeniti radi li se zaista o objektivnom statusu kandidata ili je riječ o nedostatku motivacije, niskom samopouzdanju, sumnji u uspjeh u komunikacijskim interakcijama te strahu od neuspjeha. Psihosocijalne faktore koji utječu na komunikacijske kompetencije osobe treba promatrati i u odnosu na okolinu u kojoj osoba živi, odnosno kako se okolina odnosi prema njoj, kako je doživljava te koja su očekivanja i mogućnosti ostalih o s kojima kandidat živi. Ovo je osobito značajno kod starijih ljudi ili djece koja su prije uvođenja potpomognute komunikacije već iskusila neuspjeh u komunikaciji s okolinom.