Top

2.1 Korisnici potpomognute komunikacije

  /    /  2.1 Korisnici potpomognute komunikacije

Kroz povijest razvoja potpomognute komunikacije javnost ju je ponajviše poistovjećivala s oblikom intervencije isključivo za djecu koja imaju motoričke teškoće (Hourcade, Pilotte, West i Parette, 2004). Međutim, danas se korisnikom potpomognute komunikacije smatra svaka osoba koja se tijekom života susretne s komunikacijskim teškoćama ili nemogućnošću komunikacije na uobičajen način. Najčešće se u literaturi kao korisnici navode sljedeće skupine: 1) djeca koja su rođena s nekim tipom kongenitalnih teškoća koje utječu na cjelokupan razvoj (npr. poremećaj iz spektra autizma, cerebralna paraliza, genetski sindromi, intelektualne teškoće, višestruke teškoće, oštećenja sluha itd.) ili 2) osobe čije složene komunikacijske potrebe nastaju kao posljedica ozljede ili bolesti koje znatno ograničavaju usvojene jezično-govorne sposobnosti (npr. traumatsko oštećenje mozga, moždani udar). U spomenutim populacijama u većini slučajeva prisutni su teški ekspresivni i/ili receptivni komunikacijski poremećaji (Weitz, Dexter i Moore, 1997). Govorne sposobnosti ovise o kronološkoj dobi te ozbiljnosti teškoća pa tako govor može biti nerazumljiv, ograničen na manje od deset riječi ili može potpuno izostati (Romski i Sevcik, 2005). Zato se preporučuje upotreba potpomognute komunikacije; naime strategije potpomognute komunikacije mogu potaknuti ekspresivni i receptivni jezični razvoj.

Važno je voditi računa o individualnim razlikama jer nemaju nužno sva djeca s navedenim poremećajima složene komunikacijske potrebe. Također, ako postoje složene komunikacijske potrebe, iste su različitog intenziteta i ne zahtijevaju jednak oblik potpomognute komunikacije. Povrh toga, Beukleman i Mirenda (2005) naglašavaju kako zapravo ne postoji tipičan korisnik potpomognute komunikacije, već potpomognutu komunikaciju može koristiti svaka osoba kojoj treba osigurati podršku u komunikaciji, jeziku, govoru ili ranoj pismenosti. Isti autori obrazlažu raznolikost složenih komunikacijskih potreba povezujući ih s jedinstvenošću osobe koja ne može komunicirati putem govora i/ili pisma (Beukelman i Mirenda, 2013). Primjerice, dječak koji ima cerebralnu paralizu komunicira govorom, no kad počne svladavati predvještine pisanja, ne može koristiti olovku i u tom trenutku njegove se komunikacijske potrebe dominantno vežu uz pisanje. Iskustva iz prakse pokazala su kako roditelji nerijetko navode da se na zadovoljavajući način sporazumijevaju s djetetom (“razumijem sve što govori ili pokazuje”) koje ima složene komunikacijske potrebe, no isto dijete s drugim komunikacijskim partnerom ne može ostvariti ni približnu razinu komunikacije.

Potpomognuta komunikacija podrazumijeva upotrebu različitih simbola (npr. geste, manualni znakovi, grafički simboli, različita visokotehnološka rješenja), što je čini prilagodljivom mogućnostima i potrebama svakog korisnika. Tradicionalno se dijeli na tehnike potpomognute komunikacije bez pomagala (eng. unaided symbols) i na tehnike potpomognute komunikacije s pomagalima (eng. aided symbols) (Sevcik i Romski, 2000; Wilkinson i Henning, 2007).

Veličina slova
Visoki kontrast