Top

3.4 Temeljne pretpostavke za ovladavanje potpomognutom komunikacijom

  /    /  3.4 Temeljne pretpostavke za ovladavanje potpomognutom komunikacijom

Već je dovoljno spominjano kako novi alati omogućuju implementaciju potpomognute komunikacije u svakodnevnoj komunikaciji i jeziku na način koji je bio nemoguć prije tehnološke revolucije koja je omogućila i bolji pristup vizualnim sadržajima, ali ujedno i učinkovitije kreiranje sadržaja za poučavanje. Ipak, neovisno o komunikacijskom sustavu koji se uvodi kod djeteta – manualni znakovi, niskotehnološka sredstva, visokotehnološka sredstva –nekoliko je temeljnih pretpostavki za ovladavanje potpomognutom komunikacijom.  

Prvi je dostupnost komunikacijskog sredstva. Stručna praksa, kao i podaci iz literature, potvrđuju tendenciju da se potpomognuto sredstvo, primjerice komunikacijska knjiga, koristi u ograničenim kontekstima, kao što su logopedski kabinet ili dom korisnika, dok se u svim ostalim situacijama knjiga ostavlja doma te dijete nema čime komunicirati dok je u parku, knjižnici, bolnici, kod bake i sl. Kao što je za podučavanje vještine pisanja nužna dostupnost olovke/tipkovnice i papira/uređaja, tako je i uvjet ovladavanja potpomognutom komunikacijom dostupnost djetetova pomagala.  

Drugo, što se vrlo često zanemaruje, jest potreba za zasićenošću okoline kojoj osoba s komunikacijskim teškoćama pripada modalitetom komunikacije koji osoba koristi. Prirodno je i motivirajuće služiti se jezikom prirodne okoline; dok osoba s teškoćama koristi slike, a komunikacijski partner govor, dolazi do neujednačenosti u sustavima kodiranja značenja, a time i do neravnopravnosti u doprinosima komunikacijskih partnera (primjerice, jednom partneru treba mnogo dulje da oblikuje poruku). To je za osobu s teškoćama (primjerice s motoričkim) vrlo stigmatizirajuće i obeshrabrujuće za nastavak komunikacije. Drugi niz problema javlja se zbog suprotstavljanja prirodnim zakonitostima usvajanja jezika. Dijete koje ne može usvojiti komunikaciju govorom pretežito usvaja jezik putem auditivnih signala (govora), a uči proizvoditi iskaze pomoću grafičkih simbola. O ovim će zaprekama u usvajanju/učenju jezika biti više govora u poglavlju o pragmatičkim načelima pri organizaciji komunikacijskih knjiga.

Uz prethodnu pretpostavku vezuje se i činjenica da bi se vizualni modalitet, potpomognuti oblik komunikacije trebao koristiti ne samo kao sredstvo jezičnog izražavanja, već i za jačanje jezičnog razumijevanja (Drager i sur. 2006). To je izrazito važno u ranoj dobi djece kod koje je jezični razvoj ovisniji o ranim komunikacijskim obilježjima te gdje se aktivno potiče jezično razumijevanje kao preduvjet za jezičnu proizvodnju. Dok je mnogo istraživanja provedeno na temu upotrebe potpomognute komunikacije u svrhu jezične proizvodnje, korpus istraživanja u svrhu poticanja razumijevanja zamjetno je manji (Romski i Sevcik, 1993.; Sevcik, 2006) i općenito ograničen na razumijevanje vremenskih koncepata i rasporeda (Krantz, MacDuff i McClannahan, 1993), dakle dodatnih vizualnih oblika podrške koji nisu toliko usmjereni na komunikaciju, već više služe kako bi pojedincu olakšali prihvaćanje promjena u rutinama i okruženju.

Uspješni sustavi rane intervencije u kojima se niz godina koristi potpomognuta komunikacija promiču interaktivno modeliranje sustava potpomognute komunikacije od komunikacijskih partnera tako da komunikacijski partner usporedo s govorom pokazuje simbole komunikacijskog sustava korisnika potpomognute komunikacije (Allen, Schlosser, Brock i Shane, 2017; Justice, Chen, Tambyraja i Logan, 2018). Zbog obilježja jezičnog unosa, koji se tako osigurava, ove intervencije često se opisuju terminom obogaćeni jezični unos te se odvijaju u kontekstu prirodnih komunikacijskih interakcija (Popčević, Ivšac Pavliša i Bohaček, 2020). Strategija obogaćenog jezičnog unosa temelji se na pretpostavci da korisnik sustava potpomognute komunikacije neće interaktivno koristiti sustav potpomognute komunikacije ako mu se upotreba istog sustava ne modelira u smislenim, svakodnevnim kontekstima (Justice i sur., 2018).

U literaturi se navode brojne preporuke o komunikacijskom stilu koji se pokazao učinkovitim kod implementacije potpomognute komunikacije (Hartmann, 2019.; Popčević i sur., 2020), a glavne među njima glase:   

1. U komunikaciji s djetetom kod kojeg se uvodi potpomognuta komunikacija valja koristiti više komentara nego pitanja (odnos izjavnih rečenica/komentara – pitanja je 80:20).

2. Komunikacijski partner bi tijekom komunikacije s djetetom rane dobi čak 70 % vremena usporedo s govorom trebao pokazivati simbole komunikacijskog sustava koji se uvodi kod djeteta (manualne znakove, grafičke simbole na visokotehnološkom uređaju ili u komunikacijskoj knjizi).

I posljednje, ali ravnopravno po važnosti prvim trima pretpostavkama, spoznaja je o važnosti proširivanja repertoara komunikacijskih funkcija korištenjem potpomognute komunikacije (Slika 6). Vrlo se često intervencije koje uključuju neki od oblika potpomognute komunikacije zadrže na usvajanju osnovnih komunikacijskih funkcija – odbijanju i zahtijevanju, primjerice. Komunikacijske potrebe pojedinca u stvarnosti su mnogo šire te ograničenje na ove rudimentarne funkcije ograničava aktivno sudjelovanje pojedinca u socijalnim aktivnostima. Kod nekih je pojedinaca, primjerice kod osoba sa PSA-om, često vrlo izazovno ostvariti komunikaciju i za ove svrhe, no opseg komunikacijskih funkcija trebao bi biti daleko širi u osoba s drukčijom kliničkom slikom. Primjerice, kod osoba s motoričkim oštećenjima kod kojih je kognitivni status uredan ili blago narušen, potrebno je aktivno razvijati i osigurati jezična sredstva za poticanje drugih važnih komunikacijskih funkcija, poput deklarativnog dijeljenja, komentiranja, postavljanja pitanja, usmjeravanja, objašnjavanja itd.

Dijete sjedi na podu ispred malog stolića na kojem je tablet i igra se da kuha.
Školska klupa na kojoj je album s tiskanim simbolima koji prikazuju aktivnost pranja ruku.
Slika 6. Proširivanje komunikacijskih funkcija uz visokotehnološki uređaj tijekom igre (gore) i prilagođeni materijal za poticanje višečlanih iskaza (dolje)

Uvažavajući navedene principe u Dječjoj bolnici u Bostonu, razvijen je klinički pristup za poticanje osoba sa PSA-om, tzv. vizualni izranjajući program (engl. visual immersion program, Shane i sur., 2011). U sklopu programa potiče se što šira upotreba vizualnih simbola u prirodnom okruženju osoba te se velik naglasak stavlja na suradnju s obitelji koja je odgovorna za implementaciju komunikacijskih navika u svakodnevno okruženje djeteta. Također, gorljivo se potiče upotreba potpomognutog komunikacijskog sredstva pojedinca s teškoćama od njegove socijalne okoline.

Veličina slova
Visoki kontrast