Odabir rječnika za različite sustave potpomognute komunikacije danas predstavlja i klinički i istraživački izazov (Laubscher i Light, 2020). Banajee, Dicarlo i Stricklin (2003) izdvajaju tri glavna načela koja se odnose na odabir rječnika kod korisnika potpomognute komunikacije koji se potom integrira u djetetov komunikacijski sustav: razvojno, okolinsko i funkcionalno. Razvojno načelo temelji se na riječima preuzetim iz razvojnih ljestvica koje su rezultat istraživanja razvoja jezika kod djece urednoga razvoja (npr. imenice i glagoli koje djeca koriste u određenoj dobi). Prikupljanje podataka o specifičnome rječniku koji je dio okruženja u kojem korisnik odrasta obilježje je okolinskog načela (npr. bojice, olovke, papir specifični za kontekst vrtićke skupine). Funkcionalno načelo oslanja se na odabir riječi pomoću kojih će korisnik moći realizirati komunikacijske potrebe, kao što su traženje, komentiranje, pozdravljanje ili odbijanje.

U području potpomognute komunikacije ključno je razlikovati sržni (eng. core vocabulary) od rubnog rječnika (eng.  fringe vocabulary). Sržni rječnik čini otprilike 80 % najčešćih riječi koje se koriste u većini svakodnevnih situacija te predstavljaju temelj za funkcionalnu upotrebu jezika (Banajee i sur., 2003.; Beukelman i Mirenda, 2005). Postupak određivanja sržnih riječi uključuje sva tri prethodno opisana načela odabira rječnika. Naime, sržne riječi temelje se na broju i vrsti riječi koje koriste djeca tipičnoga jezičnoga razvoja u dobi između 24 i 36 mjeseci (Hržica, Kuvač Kraljević i Šnajder, 2013).       

Na Slici 3 nalazi se primjer komunikacijske ploče s različitim vrstama riječi koje pripadaju sržnome rječniku hrvatskog jezika. Pregledom riječi/simbola uključenih u rječnik zamjećuje se kako su u njemu zastupljene različite vrste riječi – zamjenica, glagoli, prilozi, veznici itd. Suprotno tome, tradicionalni rječnici temelje se na imenicama te korisnicima omogućuju isključivo imenovanje i traženje predmeta, zbog čega se danas smatra da bi sržne riječi trebale biti integralan dio svakog komunikacijskog sustava. Podučavanje korisnika sržnim riječima pomno je planiran proces u kojem stručnjaci i drugi komunikacijski partneri trebaju krenuti od modeliranja upotrebe jezika koji se nalazi na nešto višoj razini od djetetovih trenutačnih jezičnih sposobnosti (Hartmann, 2019). 

Riječi koji pripadaju rubnom rječniku vezane su uz interese, aktivnosti i stil korisnika potpomognute komunikacije te je njihova uporabna vrijednost niža nego kod sržnih riječi. Prilikom odabira riječi koje će činiti rubni rječnik važno je uzeti u obzir komunikacijske potrebe pojedinca. Usto, o strukturi rječnika bitno je razmišljati jer, hoće li novo sredstvo zaživjeti u upotrebi, ovisi, među ostalim, i o tome što će osoba moći izraziti svojim sustavom potpomognute komunikacije. Marvin, Beukelman i Bilyeu (1994) navode da je 25–30 % rječnika određeno kontekstom (veže se uz točno određene situacije). Kombiniranje sržnog i rubnog rječnika u komunikacijski sustav korisnika potpomognute komunikacije povećava čestotnost upotrebe sustava koji osoba koristi (Banajee i sur., 2003). Na komunikacijskoj ploči sa Slike 3 rubne riječi nalaze se u kategorijama u zadnjem redu. Goossens’, Crain i Elder (1992) uspoređuju sržni rječnik s generičkim bazenom poruka koje su važne u nekoj aktivnosti uz koje se dodaje rječnik specifičan za određenu aktivnost. Upravo zbog svega navedenog može se zaključiti da odabir rječnika mora biti individualan te se temeljiti na prikupljanju podataka o interesima, iskustvima, osobama i mjestima koja su specifična za korisnika i njegovu obitelj. U svrhu prikupljanja podataka o rječniku koji će biti dio komunikacijske ploče odnosno knjige koriste se različiti upitnici (Fallon, Light i Paige, 2001).

Osim procesa odabira rječnika, pojedini stručnjaci pri stvaranju komunikacijskih ploča koriste sustav kodiranja simbola uz pomoć boje koji olakšava usvajanje redoslijeda riječi te se temelji na bojama koje se nalaze u pozadini simbola ili na njegovu okviru. U tom se slučaju prema određenom principu bojom označava pozadina ili rub samoga simbola. Sustav kodiranja bojom, prikazan na Slici 4, naziva se Fitzgeraldov ključ (DeCoste, 1997). Postoji i njegova modificirana verzija koja se koristi u specifičnim sustavima potpomognute komunikacije, poput tzv. Pragmatičke organizacije dinamičkih zaslona (PODD-a), o kojem će biti riječi u zasebnom poglavlju. Postoje i drugi načini kodiranja bojom (Goossens’ i sur., 1995). Oba su sustava dogovorena i korištena te se nijednom ne daje prednost u odnosu na drugi, no važno je da se odabrani sustav kodiranja koristi sustavno, što će korisniku potpomognute komunikacije olakšati usvajanje gramatičkog sustava u cjelini.