Prema navodima iz literature, oko 30 % osoba s poremećajem iz spektra autizma (PSA) ne razvija govor u mjeri koja zadovoljava njihove dnevne komunikacijske potrebe (Light, Roberts, Dimarco i Greiner, 1998). Navedeni podatak ne čudi jer su vještine motoričkog planiranja, koje su za osoba sa PSA-om vrlo izazovne, mnogo jednostavnije pri korištenju potpomognutog oblika komunikacije nego pri govoru. Izvođenje manualnih znakova, uzimanje simbola otisnutog na papiru i pružanje partneru, listanje knjige i odabiranje simbola pritiskom na zaslon uređaja mnogo su jednostavnije radnje za motoričko planiranje i izvedbu nego suptilni i precizni pokreti govornih organa. Brojna druga obilježja potpomognute komunikacije zasnivaju se na karakteristikama koje pomažu osobama sa PSA-om da kompenziraju svoje slabe strane i iskoriste potencijale. Tako je, primjerice, vizualni modalitet potpomognutih oblika komunikacije obilježje vizualnih kodova koji osobe sa PSA-om bolje obrađuju (Althaus, De Sonneville, Minderaa, Hensen i Til, 1996). Također, njihov interes za nežive predmete dodatna je podupiruća okolnost za usvajanje komunikacije grafičkim simbolima i uređajima s govornim izlazom. Potpomognutim oblicima komunikacije može se kontrolirati razinu složenosti simbola, što olakšava problematično obrađivanje složenih signala za osobe sa PSA-om. Nadalje, smanjena fleksibilnost i teškoće koje se javljaju pri promjenama, što su među najistaknutijim obilježjima PSA-a, u potpomognutoj se komunikaciji ublažuju njezinom statičnošću i predvidljivošću. Zahvaljujući materijalnoj prirodi simboličkog sredstva (slika, knjiga ili uređaj), može se reći da sredstvo predstavlja premosnicu do komunikacijskog partnera, što osobama sa PSA-om, koje se teško snalaze u izravnim socijalnim kontaktima, olakšava komunikaciju. U Tablici 1 sažeta su obilježja PSA-a s jedne strane, te značajke potpomognute komunikacije s druge, koja koriste jake strane i minimiziraju utjecaj deficita te omogućuju snalaženje socijalnom svijetu.

Tablica 1. Obilježja PSA-a i njihov odnos prema mogućnostima koje nudi potpomognuta komunikacija (Cafiero, 2005)

Na vizualnu podršku u velikoj se mjeri oslanjaju i neke od znanstveno utemeljenih intervencija, kao što su vizualni rasporedi, socijalne priče i videomodeliranje (National Autism Center, 2015., Steinbrenner i sur., 2020), koji će biti prikazani u zasebnim poglavljima.