Pod pojmom „razvoj“ podrazumijeva se „slijed promjena u osobinama, sposobnostima,  ponašanju djeteta poradi kojih se ono mijenja te postaje veće, spretnije, sposobnije, društvenije, prilagodljivije itd.“ (Starc i sur., 2004). Razvoj pojedinca odražava se u promjenama njegova ponašanja i značajki njegova organizma. Te se promjene pojavljuju tijekom vremena po ustaljenome redoslijedu i u približno isto vrijeme za sve pojedince (Milanović, Stričević, Maleš i Sekulić-Majurec, 2000). Kod razvoja motorike, kao i kod razvoja ostalih funkcija, postoje razdoblja vezana uz djetetovu dob u kojima se očekuje pojavljivanje određenog razvojnog događaja. Ta se razdoblja nazivaju miljokazi. Za miljokaze nije važna točna dob djeteta, već da se određeni razvojni događaji pojavljuju pravilnim redoslijedom. Iako je redoslijed važan, dijete ipak daje individualni pečat određenom razdoblju.

Dječji razvoj dinamičan je proces prolaženja puta od potpune ovisnosti o odraslima tijekom novorođenačke i dojenačke dobi, prema razvoju samostalnosti u ranom djetinjstvu, školskoj dobi i adolescenciji pa sve do odrasle dobi. Vještine koje omogućuju samostalnost očituju se u svim razvojnim područjima: senzoričkom, motoričkom, kognitivnom, komunikacijskom i socio-emocionalnom. Razvoj u svakom području očituje se kroz svladavanje niza miljokaza i koraka te uključuje svladavanje jednostavnijih vještina prije usvajanja novih složenijih. Važno je prepoznati da djeca imaju aktivnu ulogu u svladavanju vlastitih razvojnih vještina te da se njihov razvoj odvija pod utjecajem interakcije s okolinom.   

Razdoblje djetinjstva Gopnik, Meltzoff i Kuhl (2003) opisuju kao razdoblje tijekom kojega se najviše uči i kada je mozak najotvoreniji za nova iskustva. Rano razvojno razdoblje karakteriziraju  razvojne eksplozije u različitim aspektima djetetova razvoja. Ako se svaki aspekt dječjeg razvoja istražuje i gleda zasebno, lako se gubi iz vida dijete koje se razvija, a ono je mnogo više od zbroja tih dijelova ili područja istraživanja (Gopnik i sur., 2003). U djetetovu životu razvojna područja nisu vremenski razdvojena jer se ono u svim područjima razvija simultano (Pećnik i sur., 2014). Svaka novonaučena vještina nadograđuje se na postojeće, već usvojene vještine te utječe na učenje više od jednog razvojnog područja. Zato praćenje djetetova razvoja treba biti cjelovito. Taj se pristup naziva holističkim i podrazumijeva nekoliko pretpostavki (prema Starc i sur., 2004):

• razvoj počinje prije rođenja;
• razvoj ima više međusobno povezanih dimenzija;
• razvoj se odvija u predvidljivim koracima i učenje se pojavljuje u prepoznatljivim sekvencama unutar kojih postoji velik individualni varijabilitet u brzini razvoja i stilu učenja djeteta;
• razvoj i učenje pojavljuju se kao rezultat djetetove interakcije s ljudima i predmetima iz okoline;
• dijete je aktivan nositelj vlastitog razvoja.

Opisani cjeloviti razvojni pristup i temeljna razvojna načela, osim što vrijede za djecu urednog razvoja, vrijede i za djecu s teškoćama u razvoju, jer se razvoj temelji na međudjelovanju biološke podloge i utjecaja iz okoline (Pećnik i sur., 2014).

U prvim godinama života najvažniji kontekst koji uvelike određuje djetetov razvoj upravo je djetetova obitelj (Vasta, Haith i Miller, 1998). S obzirom na važnost obitelji i ranih interakcija, sustav rane intervencije podrazumijeva izradu individualnog obiteljskog plana (engl. Individual Family Service Plan). Ishodi u individualnom obiteljskom planu moraju biti temeljeni na multidisciplinarnoj procjeni, na snagama i potrebama djeteta, kao i na prepoznavanjem intervencija koje najviše odgovaraju njegovim potrebama. U plan je ugrađena i procjena obiteljskih izvora podrške, prioriteta i briga obitelji te potrebne usluge koje će povećati obiteljske kapacitete da odgovore na razvojne potrebe djeteta. Naglasak u programima rane intervencije treba biti na poboljšanju i podržavanju djetetove kompetencije potrebne za sudjelovanju u svakodnevnim aktivnostima i rutinama (Campbell i Sawyer, 2007; McWilliam, 2010; Woods, Kashinath i Goldstein, 2004). To podrazumijeva modifikaciju i prilagodbu prostora i okoline kako bi djeca učila u kontekstu rutina, aktivnosti u kući i života u zajednici (Slika 2).

Kurikulum rane intervencije uključuje strategije podučavanja koje se temelje na intervencijama poput onih temeljenih na rutinama i podučavanju u prirodnoj okolini (Snyder, Rakap, Hemmeter i McLaughlin, 2015). Zajedničko obilježje navedenim intervencijama je funkcionalnost naučenih vještina i usmjerenost prema generalizaciji naučenog. Proširivanje iskustva i izgradnja novih vještina temeljenih na djetetovim mogućnostima i već ostvarenim sposobnostima u ranoj intervenciji dokazala su se posebno učinkovitima (Raab, Dunst i Hamby, 2017). Mnoge intervencije koje uključuju stvaranje prilika za učenje u svojim korijenima imaju bihevioralne principe podučavanja, a razvile su se od isključivo individualnih (izoliranih) usluga prema intervencijama koje uključuju različita prirodna pojačanja (npr. nakon strpljivog odmotavanja bombona, bombon se može pojesti) i logičke posljedica nekog ponašanja (npr. baciš li loptu niz stepenice, ostaješ bez lopte!) (Guralnick, 2019).

Poučavanje u prirodnoj okolini ne isključuje metode direktivnog podučavanje i ta dva principa ne stoje jedan nasuprot drugome, već ih odrasli u kontinuumu djetetova razvoja i specifičnosti svake situacije međusobno isprepliću i nadopunjuju. Temeljne razlike između dvama principima prikazane su u sljedećoj tablici (Tablica 1) koja je preuzeta iz programa Intervencija utemeljena na rutinama obitelji (engl. Family Guided Routine Based Intervention).

Tablica 1.Temeljne razlike između metode podučavanja u prirodnoj okolini i metode direktivnog podučavanja

Intervencija temeljena na rutinama potiče razvoj djetetovih vještina tako da specifične strategije podučavanja ugrađuje u funkcionalne dnevne rutine i aktivnosti koje inicira dijete i koje su značajne za određenu obitelj (Woods i Kashinath, 2007). Glavna obilježja rutina kao što su: ponavljanje, funkcionalnost, predvidljivost, sigurnost, kulturalno značenje, jasan početak i završetak, prisutnost prirodnog pojačanja te mogućnost generalizacije – daju okvir za savršenu terapijsku jedinicu i kao takve ih  treba iskoristiti. Prepoznate rutine ili dnevne aktivnosti mogu biti kratke i jednostavne kao što su pozdrav“daj pet“, zagrljaj ili slanje poljupca bratu kada ide u školu, ili mogu biti složene rutine koje uključuju nekoliko povezanih aktivnosti. Kupanje je primjer rutine koja ima nekoliko podrutina koje uključuju svlačenje odjeće, pranje, šamponiranje kose, ispiranje, sušenje i ponovo odijevanje. Oba primjera, odnosno i jednostavne i složene rutine, mogu biti prilike za učenje na kojima će se razvijati ciljevi intervencije. U prethodno spomenutom programu Intervencija utemeljena na rutinama obitelji rutine su podijeljene u četiri kategorije (Tablica 2).

Tablica 2. Kategorije i podjela obiteljskih rutina

Kako bi intervencija temeljena na rutinama bila uspješna, važno je imati na umu da rutine odabrane u ovom obliku intervencije trebaju biti poticajne i funkcionalne i za dijete i za odraslog, a određuje ih sama obitelj (Slika 3). Svaki cilj u rutini trebao bi iskoristiti postojeće vještine koje je dijete svladalo i osigurati priliku za stjecanje novih vještina. Nadalje, rutine su podložne promjenama i stručnjak koji određuje razvojne ciljeve mora biti fleksibilan. Ponekad se rutina promjeni jer dijete nauči novu vještinu (npr. samostalno jede), a ponekad se rutine mijenjaju jer se dijete ili roditelj razboli, roditelj izgubili i dobije novi posao, promijene se obiteljske uloge i obaveze. Stoga ova intervencija uključuje dinamičan proces promjene, ali uvijek u kontekstu zadovoljavanja djetetovih i roditeljskih potreba, promatrajući ih kao jedinstvenu zajednicu.