Obitelj u središtu rane intervencije načelo je postignuto međunarodnim konsenzusom (Guralnick, 2019). Tome su pridonijele brojne spoznaje iz područja različitih znanosti usmjerenih na dječji razvoj. Tako je, primjerice, dokazano da je podržavanje interakcije između djeteta i roditelja u različitim kontekstima temeljni mehanizam koji potiče motivaciju za učenjem, a time i razvoj djetetove socijalne i kognitivne kompetencije (Guralnick, 2011). Interakcije između roditelja i djeteta ostvaruju se unutar komunikacijskog okvira, socio-emocionalne povezanosti i u odnosu koji roditelj ostvaruje s djetetom kad mu prenosi znanja o svijetu oko njega.  

Odnos roditelja i djeteta te njihove rane interakcije važne su kako za udovoljavanje primarnih bioloških i afektivnih potreba, tako i za djetetov psihički razvoj (Ljubešić, 2004). U obiteljima djece s teškoćama interakcijski obrasci zbog prisutnosti snažnih stresora mogu biti ugroženi. Faktori koji mogu narušiti uspostavljanje ranih interakcija mogu biti povećan stres ili obilježja roditelja: obrazovanje, očekivanja, duševno zdravlje, materijalne/financijske okolnosti, djetetov temperament te djetetove teškoće ili rizici. Međutim, istraživanja pokazuju da su, u usporedbi s roditeljima djece bez teškoća, i roditelji djece s teškoćama u mogućnosti primjereno podržavati i poticati svoju djecu kroz igru, da mogu koristiti pomno usklađene i prilagođene interakcijske strategije koje se mijenjaju ovisno o razvojnim sposobnostima djeteta, da se mogu suzdržati od visoke direktivnosti te pronaći put za podržavanje autonomije svog djeteta (Gilmore, Cuskelly, Jobling i Hayes, 2009.; Guralnick, Neville, Hammond i Connor, 2008.; Sterling, Barnum, Skinner, Warren i Fleming, 2012). Kao i kod roditelja djece bez teškoća, ove prilagodbe u skladu su s razvojnim napretkom djeteta. Ovakva obilježja interakcije temelj su koji podržava djetetov razvoj u ranom djetinjstvu, ali ona su i zalog za buduća razvojna razdoblja. To je jedan od najvećih argumenata zašto rana intervencija treba biti „rana“.

Na djetetov razvoj utječu i iskustva koja dijete stječe izvan obitelji, a organizira ih sama obitelj. Tako, primjerice, aktivnosti u društvenoj zajednici, različite socijalne mreže, vrtići, individualne i grupne terapije čine razvojnu podršku koja utječe na vještine koje dijete treba tek usvojiti (Bruder, 2010.; Dunst, Hamby, Trivette, Raab i Bruder, 2000).   

Vrijednosna načela uključuju potpunu inkluziju obitelji i djece s teškoćama u razvoju, kao i ostvarivanje suradničkog odnosa s obiteljima. Uz uvažavanje kulturoloških razlika promiču se  intervencije i strategije koje svoju osnovu pronalaze u znanstveno utemeljenim činjenicama o razvoju male djece (Guralnick, 2019). Temeljem tih zakonitosti o ranom učenju izvedene su smjernice u  ranoj intervenciji koje se ogledaju u sustavu procjene, određivanju intervencijskih ciljeva, izboru odgovarajućih intervencijskih strategija te implementaciji i evaluaciji tih strategija.

Strukturalna načela uključuju konstruiranje sustava koji osigurava rano otkrivanje, praćenje i tranzicijski proces, evaluacijske procese koji su dio svih ključnih intervencijskih ciljeva i aktivnosti te odgovorljivost sustava na složene i visoko individualizirane potrebe djece i obitelji. Ova načela u ranoj intervenciji uključuju i organizaciju vodećih struktura da kroz integraciju i koordinaciju svih usluga promiču viziju rane intervencije, a sustav učine funkcionalnim i učinkovitim za djecu i njihove obitelji.