Informacijska i komunikacijska tehnologija (engl. Information and Communication Technology; skraćeno ICT) podrazumijeva svu programsku i sklopovsku tehnologiju koja omogućuje prijenos i upotrebu svih vrsta informacija. Preciznije, u tu tehnologiju ubrajaju se sklopovlje, programska oprema, mreže i mediji za prikupljanje, pohranjivanje, obradu i prezentaciju svih vrsta informacija, koje mogu biti podatkovne, glasovne, slikovne, tekstualne itd. Informacijska i komunikacijska tehnologija predstavlja najprodorniju generičku tehnologiju današnjice, temelj je ekonomije te generator promjena u svim sferama društva 21. stoljeća. Njezina primjena vidljiva je u svim granama gospodarstva i znanosti te je podloga za uspješno djelovanje društvenih i državnih struktura. Pristup informacijskim i komunikacijskim tehnologijama, sukladno Konvenciji UN-a o pravima osoba s invaliditetom, priznat je kao osnovno ljudsko pravo te su pod definicijom pojma komunikacija u sklopu te konvencije uključeni: jezici, prikaz teksta, Braillevo pismo, taktilna komunikacija, pristupačni mediji (pisani, auditivni), potpomognuta komunikacija i pristupačna informacijska i komunikacijska tehnologija. 

Pristupačnost, termin koji se spominje u Konvenciji, a danas je ušao i u gotovo sva područja društva, označava nesmetan pristup, kretanje, boravak i rad osobama s invaliditetom i smanjene pokretljivosti u građevinama javne i poslovne namjene, a definiran je u Pravilnikom o osiguranju pristupačnosti građevina osobama s invaliditetom i smanjenom pokretljivosti (NN 78/13).

Digitalna pristupačnost označava mjeru u kojoj su neki računalni program, mrežna stranica ili uređaj – a koji su zasnovani na informacijskoj i komunikacijskoj tehnologiji – prihvatljivi i pogodni za korištenje osobama s invaliditetom, kao i osobama starije životne dobi. Digitalna pristupačnost može se ostvariti razvojem posebno dizajniranih računalnih programa ili uređaja te prilagodbom postojećih tako da se njima mogu služiti ove kategorije korisnika. Korištenjem pristupačnosti u različitim segmentima društva, od građevine, preko edukacije do informacija i komunikacije, postiže se digitalna uključenost ili digitalna inkluzija koja predstavlja sva nastojanja koja se ulažu kako bi se povećao stupanj društvene uključenosti osoba s invaliditetom i osoba starije dobi. To se postiže prilagodbom postojećih ili razvojem novih usluga zasnovanih na informacijskoj i komunikacijskoj tehnologiji, koje će omogućiti efikasniju komunikaciju, pristup informacijama i podršku pri edukaciji.

U kontekstu svega navedenog svakako treba spomenuti još nekoliko ključnih termina koji su danas široko rasprostranjeni:

Univerzalni dizajn ili dizajn za sve je takav dizajn proizvoda i okoline koji je upotrebljiv svim ljudima u najvećoj mogućoj mjeri, bez potrebe za prilagodbom. To je dizajn koji uvažava različitosti te promiče društvenu uključenost i jednakost, s ciljem da svim ljudima omogući ravnopravno sudjelovanje u svim društvenim aktivnostima [EIDD Stockholm Declaration©, 2004]. Pojmovi univerzalni dizajn i dizajn za sve imaju gotovo istovjetno značenje, pri čemu se razlikuju u geografskoj rasprostranjenosti naziva – univerzalni  dizajn se koristi više u Americi, a dizajn za sve u Europi. U Velikoj Britaniji često se koristi i termin inkluzivni dizajn. 

Pristupačni dizajn je dizajn proizvoda s posebnim naglaskom na mogućnosti i potrebe osoba s invaliditetom i najčešće označava proizvode koji su prvenstveno i namijenjeni osobama s invaliditetom, što ne isključuje ostalu populaciju. Pojam također označava funkcionalnosti ugrađene u postojeće proizvode i usluge namijenjene širokom tržištu (Slika 1), a koji omogućuju osobama s invaliditetom da ih samostalno koriste (Gledec i Car, 2018). Primjer su neke od pristupačnih opcija na pametnim telefonima koje pomažu i npr. u vožnji te u svakoj drugoj situaciji kad ni osoba bez invaliditeta nije u mogućnosti funkcionirati na standardni/uobičajeni način. U tim situacijama osobe su kontekstualno onesposobljene, primjerice kada voze, objema rukama prenose teret, koriste pametne telefone ili mobitele, noću i sl.

Asistivna tehnologija uključuje sve uređaje, opremu, računalne programe ili druge proizvode za povećanje, održavanje ili poboljšanje funkcionalnih sposobnosti osoba s invaliditetom (poveznica na izvor).^. Asistivna tehnologija može se podijeliti, s obzirom na funkcionalnost i podršku korisniku, na tehnologiju za: 

• stabilnost, sjedenje i pokretljivost;
• opremanje radnog mjesta;
• komunikaciju (usmenu i pisanu);
• pristup računalu;
• prevladavanje teškoća u učenju (teškoća u čitanju i računanju);
• potpomaganje ili zamjenu vida;
• potpomaganje ili zamjenu sluha;
• obavljanje svakodnevnih životnih aktivnosti i upravljanje uređajima u okolini;
• odmor i rekreaciju.

Osim termina nisko i visokotehnološka sredstva potpomognute komunikacije, u literaturi se nalazi istovjetna podjela koja se odnosi na nisko i visokotehnološku asistivnu tehnologiju. Niskotehnološka asistivna tehnologija su svi proizvodi od papira ili tkanine, a primjeri niskotehnološke komunikacijske knjige i vizualnog rasporeda prikazani su na Slici 2.

Visokotehnološka asistivna tehnologija podrazumijeva uređaje koji u sebi sadrže procesore i memoriju (Slika 3). Asistivno računalno sklopovlje obuhvaća posebne sklopke, tipkovnice, zaslone i vanjske uređaje za komunikaciju s računalom. Asistivna računalna programska podrška su čitači zaslona i komunikacijski programi. Također, postoji posebna programska podrška i digitalizirani prilagođeni materijali za podršku komunikaciji ili podučavanju djece s razvojnim odstupanjima i teškoćama.

S obzirom na to da se pod pojmom potpomognuta komunikacija smatra komunikacijski proces potpomognut nekim zamjenskim (alternativnim) sredstvima ili pojačavanjem (augmentacijom) postojećih sredstava, svaka primjena informacijske i komunikacijske tehnologije u kontekstu edukacije ili komunikacije osoba s invaliditetom, te uz adekvatnu programsku podršku i sadržajnu prilagodbu, može se smatrati dijelom asistivne tehnologijom za potpomognutu komunikaciju. Upotreba potpomognute komunikacije zasnovane na informacijskoj i komunikacijskoj tehnologiji može značajno unaprijediti kvalitetu života osoba s teškoćama, omogućiti im ravnopravnije sudjelovanje u društvu, bolje obrazovanje te veću razinu samostalnosti.