Najčešći alat je osobni komunikacijski rječnik prikazan u Tablici 1. Komunikacijski rječnik ima najmanje tri stupca. Prvi stupac sadrži detaljne opise djetetovih komunikacijskih ponašanja. Što je opis nekog komunikacijskog ponašanja detaljniji, veća je vjerojatnost da će ga druge osobe moći prepoznati i odgovoriti na njega. U nekim slučajevima opis može pratiti i fotografija.

Tablica 1. Komunikacijski rječnik

Drugi stupac daje popis mogućih značenja određenog ponašanja. Isti oblik ponašanja često  ima više značenja. Primjerice, kad dijete s cerebralnom paralizom stišće sve mišiće i ispruža se, to može ukazivati na uzbuđenje ili na neugodu. Jednako tako, dijete može koristiti više oblika ponašanja koji imaju isto značenje. Na primjer, kada se djetetu ne sviđa konkretna aktivnost, ono može proizvoditi određenu vokalizaciju koja se tumači kao protestiranje, ukočiti držanje tijela, okretati glavu u drugu stranu i/ili odgurivati predmete od sebe. U posljednjem stupcu opisano je kako skrbnik odgovara na konkretno ponašanje djeteta. Primjerice, za vrijeme obroka, ako dijete pokaže znakove ponašanja koje se može protumačiti kao protestiranje, skrbnik može odgovoriti tako da prekine aktivnost (odmakne žlicu) i/ili modelira odmahivanje glavom koje znači Ne i kaže, Fuj, to ti se ne sviđa. Kad dijete koristi ponašanja koja imaju različita značenja u različitim kontekstima, može se dodati i četvrti stupac, koji opisuje situacije, što je prikazano u Tablici 2.

Tablica 2. Komunikacijski rječnik s četiri stupca

Svaka značajna osoba treba podijeliti svoja saznanja o djetetovu komunikacijskom ponašanju tako da dopunjava dijelove komunikacijskog rječnika, kako bi se izradio što potpuniji popis svih komunikacijskih pokušaja koje su komunikacijski partneri primijetili u različitim okruženjima. Nakon objedinjavanja tih informacija, već i samo korištenje komunikacijskog rječnika može uspješno utjecati na povećanje broja komunikacijskih partnera i broja uspješnih komunikacijskih interakcija predsimboličkog komunikatora.