Podrška djetetovu razvoju u sustavu rane intervencije ostvaruje se kroz integrirane (međusobno povezane i usklađene) usluge i stručnjake koji razvijaju suradnički odnos s obitelji kako bi se stvorilo maksimalno poticajno okruženje za dijete. Takav način rada je jedno od obilježja obitelji usmjerenog pristupa u ranoj intervenciji. Obitelji usmjeren pristup obuhvaća sustav ideja koji se odnosi na podršku djeci i njihovim obiteljima (Fordham, Gibson i Bowes, 2011). Pri tome se osigurava uvažavanje i podržavanje obiteljskih prioriteta te pružanje dovoljno informacija obitelji kako bi razumjeli razvojna obilježja djeteta i složene čimbenike koji utječu na razvoj.
Obitelji usmjeren pristup daleko je poznat kao najučinkovitiji u ranoj intervenciji (Fordham i sur., 2011). U pristupu u kojem obitelj sudjeluje u samom procesu rane intervencije očekuje se da će se obitelj samopouzdano i kompetentno prilagoditi djetetovim promjenjivim razvojnim obilježjima te razviti okruženje koje maksimalno podržava njegov razvoj tijekom cijelog ranog djetinjstva, ali i kasnije (Slika 1). Međutim, u praksi se i dalje često susreću i provode pristupi koji su ponajprije usmjereni na uvježbavanje određenih vještina kod djeteta i dostizanje razvojnog kalendara. Stoga se suvremeni terapijski pristupi u ranoj intervenciji oslanjanju na funkcionalne ishode nekog programa, odnosno koliko su ishodi programa relevantni za djetetovo sudjelovanje u dnevnim aktivnostima i koliko su povezani s obiteljskom svakodnevicom (Huges-Scholes, Gatt, Davis, Mahar i Gavidia-Payne, 2016.; Hwang, Chao i Liu, 2013).
Obitelji usmjeren pristup ima za cilj maksimalizirati funkcionalne ishode kod djeteta kroz pružanje proaktivne podrške roditeljima. Dijete funkcionalne vještine uči kroz dnevne aktivnosti u svojoj obitelji (za njihovo provođenje roditelji su dodatno ojačani strategijama i načinima poticanja) te kroz primjerenu interakciju s osobama u svom okruženju (Dunst, Bruder i Espe-Sherwindt, 2014). Teorijska podloga ovom zaokretu od djetetu usmjerenog pristupa prema obitelji usmjerenom pristupu može se pronaći u Bronfenbrennerovoj ekološkoj teoriji razvoja iz 1979. godine, važnosti zaštitnih čimbenika obitelji i socijalnoj podršci (Hwang i sur., 2013).
Kako se mijenjaju pristupi ranoj intervenciji, odnosno kako se pomiče fokus na željene funkcionalne ishode nekog programa, mijenja se i uloga obitelji i roditelja, ali i stručnjaka. Obiteljski dom i obiteljske rutine daju glavni kontekst za provedbu programa. Roditelji prestaju biti „roditelji – terapeuti“ koji uvježbavaju s djetetom zadane zadatke i postaju ravnopravni partneri u intervencijskom procesu. Roditelji uočavaju specifičnosti djetetova svakodnevnog funkcioniranja, pa prema tome predlažu i ciljeve, intervencije i strategije poticanja. Naposljetku, stručnjak je zamijenio ulogu instruktora i postao suradnik. Stručnjak prestaje biti onaj tko daje upute i povremeno kontrolira, a postaje partner koji demonstrira, reflektira i vodi s ciljem jačanja roditeljskog osjećaja kompetencije (Hadders-Algra, 2011).
