Mnoga su istraživanja pokazala da djeca i osobe s različitim teškoćama i poremećajima mogu imati velike koristi od potpomognute komunikacije. Manualni znakovi jedan su od najčešćih oblika potpomognute komunikacije kod djece i osoba s komunikacijskim poremećajima, kao što je poremećaj iz spektra autizma (Mirenda, 2003.; Van der Meer, Sutherland, O’Reilly, Lancioni i Sigafoos, 2012.; Pirtle i West, 2015) te kod djece i osoba s intelektualnim teškoćama (Grove i Woll, 2017). Već je prethodno navedeno da se oblici potpomognute komunikacije dijele na one bez pomagala i s pomagalom. Prvoj skupini pripadaju, između ostalog, već spomenuta sredstva – konvencionalne geste i manualni znakovi. 

Gledajući u prošlost, manualni znakovi jedan su od prvih oblika potpomognute komunikacij korištenih u podučavanju, primjerice, osoba s poremećajem iz spektra autizma (PSA) koje ne govore (Carr, Binkoff, Kologinsky i Eddy, 1978.; prema Wendt, 2009). S ovim se pristupom započelo 70-ih godina prošlog stoljeća. Pristup podrazumijeva podučavanje manualnih znakova preuzetih iz prirodnog, nacionalnog znakovnog jezika (npr. hrvatskog znakovnog jezika – HZJ, američkog znakovnog jezika – ASL itd.), koji su potpora govorenom jeziku (Blischak, Lloyd i Fuller, 1997.; prema Wendt, 2009).